Mjesto gdje nema ograničenja, mjesto gdje možeš sve bez osuđivanja, mjesto puno pozitivne energije i ljubavi, mjesto u kojem nema problema i u kojem se možeš zabavljati kako hoćeš i koliko dugo hoćeš. Mjesto gdje je sve besplatno, a nema pohlepnih ljudi. Mjesto u kojem je zrak sreće. Zamislite…
Cijeli život vas neko želi oblikovati, napraviti od vas nešto što bi njima odgovaralo. Od vaših roditelja do svog ostalog svijeta kojeg znate i ne znate.
Djeca nisu glinena masa od koje vi možete napraviti remek djelo, čovjeka po vašim standardima. Ako im ne date dovoljno prostora, mogu se ugušiti i prije nego što sami shvate šta se dešava s njima. Djeca ne analiziraju, ne pokušavaju naći dobru taktiku da pričaju s roditeljima o tome šta ih muči. Djeca osjećaju, i to jasno pokazuju. Roditelji bi to trebali vidjeti i pustiti djete da se razvija na svoj način; sa svojim osobinama. Roditelji su tu da djeci pokažu skladan odnos i ljubav, da ga nauče dobrim postpucima i da ih nahrane lijepim riječima. Svako od nas griješi, ali djete koje ne zna ni svoj odraz u ogledalu ne možete kažnjavati batinama ili utjerivati strah, nego ga na lijep način naučiti da to ne smije raditi. Čak i ako to ponovi nekih 100 puta, ponovite i vi.
Svi smo mi sa 15 ili 16 godina radili gluposti, tjerali majke u plač i očaj, radili greške iz nekog inata i prkosa. Biti svjestan u magarećim godinama nekih stvari i osjećati se glupo zbog njih je znak dobrih roditelja. Mada, i ti roditelji često znaju griješiti. Biti u zlatnom kavezu igrajući se mačke i miša s roditeljima je jedna od težih stvari u životu, ma koliko vi godina imali. Od nas se očekuje ovo ili ono, mi moramo ovo ili ono iako znamo da to nije dobro, iako bi tako izdali sebe, tako treba biti i sve te gluposti kojima nam pune uši samo radi našeg dobra. Nekad djeca sazriju prije nego druga, razmišljaju i osjećaju se drugačije, ali ih roditelji ipak svrstavaju u grupu ”kao i ostali za kojima se povodiš, kao i tvoji ”prijatelji” koji te tjeraju na zlo”… Roditelji često ne upoznaju svoje djete do kraja, upravo zbog granica koje mu postavlja, što nas automatski zatvara da prema njima budemo otvoreniji i slobodniji. Svako se od nas tako osjećao. Ponekad ljudi zaboravljaju šta znači biti djete, zaboravljaju koliko je pravda i prijateljstvo važno, koliko je važno stati na stranu prijatelja ili raditi neke loše stvari zbog neke osobe, jer to radimo da sebi dokažemo kakva smo osoba… Ponekad zaborave kako je teško stalno slušati iste stvari, zaborave kako ponekad sami trebamo nešto odlučiti, makar i pogriješili… Kada djete zna šta želi i šta voli, kada zna svoje principe i standarde, ono je već na neki način svoj čovjek, ima svoje ja kojeg roditelji ne bi trebali mijenjati, ali najčešće to rade. Ponekad je dovoljno samo malo slobode i vjere.
Svako od nas je različit, svako od nas grij
Nekad dijete treba učiti roditelja.
